Osnovna škola "Mato Lovrak" Nova Gradiška

Svi učenici 5. do 8. Razreda pisali su školsku zadaću na temu „ Svijet po mom „.

Učenica  8.b razreda, Gloria Sofija Brlić napisala je najbolji sastav . U komisiji za izbor naj sastava bili su nastavnici naše škole: Đurđa Grgić, Natalija Golovrški, Sanela Jurić, Irena Bartolović i Vedran Šperanda. Gloria je svoj sastav čitala na Lino višebojcu i dobila za njega nagradu !

Svijet po mom 

                Svatko bi poželio lagodan i uspješan život. Svatko ima u mislima ljepotu sunčanog i toplog dana, laganog povjetarca kojega se ne želi riješiti. Razmišljam o tome i duboko u sebi čuvam taj osjećaj.

                        Bučan povik nastavnice ne želim više slušati. Lagano se unesem u tišinu koja me okružuje, zamišljam, smješkam se zadovoljno. O, da, vidim nekoliko dječice koja svojim sitnim korakom puna sreće preskaču crte na pločniku. Nešto malo dalje, pjesma se ori nadaleko. Svijet po mom. Upoznajem taj svijet, hodam i ne zastajkujem, i prelazi mi u naviku držati i lagano grickati čokoladu te povikati za svojim prijateljima da me čekaju jer se ovo ne propušta. Možda i ne bi bilo škola, možda samo pokoja smirena nastavnica koja će nas pustiti da brzinskim korakom otrčimo ispod debelog hrasta i razgovaramo dok nas ne potjera kakav starac sa štapom koji nam daje do znanja da je stablo njegovo vlasništvo. O, sigurna sam da se mama ne bi ljutila, ako zakasnim na ručak, jer sam se zadržala vani i usput izigrala s kakvom malom mačkom. Nema više te grozne zime, hladnih jutara koja bih najradije prespavala. I odrasli bi postali djeca na trenutak, zaljubljeni bi crvenim sprejem na izlogu napisali ime voljenih - mogli bi, da. Sunce neprestano grije kao da želi dati do znanja da nas neće iznevjeriti, nikada, kao i noć koja blista zvijezdama. Nema više straha, boli. Samo onim malenima koji su se slučajno spotaknuli o kakav kamen. Svatko ima svoj izbor, ukus i nitko ga ne sprječava. Jednostavno, možeš osjetiti tu ljepotu jeseni koja je stigla, to drveće koje odbacuje prekrasno žuto lišće. Voljeti. Znati samo voljeti. Biti bezbrižan osnovnoškolac i koračati svijetom pun slobode te uhvatiti nekoga sebi prisnog, sjesti na klupu kraj zelene livade i lagano puštati tihu, lijepu glazbu. Život koji učestalo vrvi u mojim mislima, čeka kad će doći u javu. Gledam kroz prozor, ljudi se kreću suviše žurno, uzastopno. Ne, životom treba kročiti polagano, izdaleka zaželjeti cijelom svijetu dobar dan.

                Slučajan trzaj i tu sam u razredu, ali još uvijek drhtim od tog osjećaja te bez čokolade u ruci. Pomalo čudni, ali meni savršeno jasni svijete po mom, hajde, želim da se družimo jer ovako mi se ne sviđa. Ne da mi se ponovno sjediti na stolici koja me trpi svih šest sati i čekati par minuta, možda pola sata do zvona kad ću istrčati van i dohvatiti se najboljeg dijela dana.